BALKANSKE PRIČE i MUZIKA KLEZMER

PRAZNIČNA VREMENA

BALKANSKE PRIČE  i MUZIKA KLEZMER

Projekat  Roberta Biagiarelli

tekstovi Elvira Mujčić  i Roberta Biagiarelli

 

 

sa Robertom Biagiarelli i  muzicarima Maxmaber Orkestar

Alberto Guzzi – sax sopran, vokal, Adriana Giacchetti – cajon, tarabuka, vokal,

Aleksander Altarac – akusticna gitara, vokal, Max Jurcev – harmonika, vokal,

Andrea Medeot – elektricni bas

 

produkcija Babelia&C.

uz podršku Fondazione Langer- Bolzano i Italianska Kooperacija za Razvoj-UTL Sarajevo

 

 

Projekat je proizišao iz moje prirodne potrebe da proučim nova osjećanja na Balkanu, posao koji sam već započela sa moja dva predhodna rada: pozorišno svjedočanstvo monodrama A kao Srebrenica, s kojim sam debitovala 1998 i još i dan danas je predstavljam u okviru turnea kao i dokumentarac /reportage Souvenir Srebrenica (2006), koji je ušao u krug pet finalista za nagradu David di Donatello – Sekcija Dokumentaraca, edicija 2007.

Iako su ova moja dva prethodna rada rađena sa gledišta svjedočanstva pokušavajući da oživim sjećanje krečući od ratnih hronika i činjenica rata, u meni se u posljednje vrijeme rodila potreba da se bavim životom, rekonstrukcijom pozitivnog sjećanja, sakupljanjem komadića jednog svijeta koji se  zvao Jugoslavia.

 

Susret sa  Elvirom Mujčić, rođenoj u Srebrenici i autorom knjige “Al di là del caos, cosa rimane dopo Srebrenica” (S one strane haosa, šta ostaje od Srebrenice)-u izadanju Infinito Edizioni, bila je zaista sretna  koincidencija.

U vremenu između augusta 2007 i proljeća 2008 prikupila sam seriju razgovora sa osobama koje žive u Bosni i Hercegovini danas, tražeći od njih da mi ispričaju momente svečanosti koje su slavili zajedno prije posljednje konflikta, ne samo i isključivo vjerske svečanosti, već i one državne: Dan Republike, Dan mladosti, dernek, vjenčanja (pilav), Prvi maj, dan žena i ostale godišnjice kao što su rođendani i krštenja, nastojeći da se prikupe trenutci sreće, zajednička sjećanja na jela, odjeću, mjesta, mirise, na kuće.

Preko praznika želimo rekonstruisati krvotok zajedničkih tradicija: onih jugoslavenskih.

U tom smislu slušati priču o pravoslavnom Vaskrsu, Bajramu  muslimana ili katoličkom Božiću, uspjelo nam je da proniknemo u ono što je bilo multikultura Bosne, ali još, više utisak koji smo stekli iz priča o državnim praznicima, o onom zajedničkom duhu svih stanovnika, bez obzira na njihovu religjoznu pripadnost. I prolazeći tako sjećanjima naših svjedoka, praznik Dan  Republike izgleda nam kao jedan veliki Božić, ili pak nositi štafetu i predati je Titu, ostali su u sjećanju onih koji su ih doživjeli, razlog za ponos. Na izrazu lica onoga koji priča i vraća se u nazad ocrtava se radost jednog vremena i svi ponavljaju i naglašavaju: “slavili smo sve svi zajedno, nije nas interesovalo ko je što”, kao da potvrđuju da je Jugoslavia postojala, da je jednom sve bilo moguće.

Ćuti priču o derneku, tipičnom slavlju u muslimanskim krajevima ili pak o slavlju pilav, prvom maju, ili o hiljadu načina da se oboje jaja za uskrs, pružilo nam je mogućnost da uživamo i mi malo u tom svijetu koji više ne postoji i vidjeti  Bosnu novim očima a našim svjedocima, možda, sredstvo da u njihovim sjećanjima procvjeta nešto lijepo.

Pokušali smo sakupiti što je više moguće detalja ceremonija i praznika i njihovu rasprostranjenost pokušavajući da radimo ne više na sjećanju na bol, već na sjećanju na život.

Izazov je u tome da se otrgnu od zaborava u djelovima zemlje koji su bili predmet istraživanja i unutar zajednica koje tu žive, zajedničke elemente, s namjerom da se pobjede stereotipi i predrasude, u nastojanju da se ožive zajednička sjećanja.

Kad nam Džile iz Nove Kasabe (naselje blizu Srebrenice) priča: “Bio sam izbjeglica u Švicarskoj, nakon što sam preživio genocid u Srebrenici, bježeći preko šuma. U Švicarskoj, da, sve dobro funkcionira, sve je uredno, dobri su odnosi sa susjedima, ali kod nas u Jugoslaviji bilo je nešto više …”

I to nešto drugo je ono što me tjera na istraživanje i slušanje da bih to mogla ispričati koristeći instrument teatarskog jezika.

www.babelia.org

 

Roberta Biagiarelli

 

 

Maxmaber Orkestar je italo-bosanska muzička formacija osnovana 2003 u Trstu, gradu koji oduvijek predtavlja mjesto razmjene i uzajamnog mješanja ljudi različitih kultura, prirodna vrata, često tek odškrinuta, ali nikad potpuno zatvorena, među Istokom i Zapadom. Projekat Maxmaber prihvata i objedinjuje oko sebe muzičare koji gledaju uličnu muziku kao model za muzičko i umjetničko istraživanje , model i izraz "banuti" na trgu, ulici, narodnam slavlju, teatru, vjenčanju, festivalu, sa veoma akustičnom muzikom izvođenom na sopstvenim instrumentima i glasovima.

Vokalii, harmonika, sax sopran, akustična gitara, cajon, tarabuka, violina i kontrabas, odvlače slušaoce na jedno putovanje preko narodnih tradicija Istočne Evrope i Mediterana. Klezmer iz kulture yiddish, muzika Rom i balkanska, posebno bosanske sevdalinke makedonske pjesme , sve do Grčke, na Jug Italije i Maghreb.

Muzike u kojima je radost i malinkonia prepliču se nerazdvojno, tamo gdje je slavlje potreba razmjene i upoznavanja, humanitarna muzika na putovanju...

www.maxmaber.org

 

 

Dosadašnji produkcijski put

 

Projekat je započet u augustu 2007, sa prvim dijelom prikupljenih svjedočanstava ’’Prazničnih vremena’’ u Srebrenici, u toku Međunarodne memorijalne sedmice koju je organizirala Fondacija Langer u samoj Srebrenici.

 

U toku ove godine Roberta Biagiarelli se vratila više puta (decembar 2007, februar i mart 2008) u različita mjesta u Bosni i Hercegovini, zahvaljujući podršci Italijanske Kooperacije za Razvoj–UTL Sarajevo, putujući kroz sela i gradove, nastavljajući na prikupljanju svjedočanstva koja se odnose na priče o praznicima i svećanostima.

 

17 maja 2008 na zatvaranju Konferencije o Daytonskom sporazumu, organiziranog od strane Fondacije  Langer,  u Bolzanu održao se prvi eksperimentalni scensko - muzički recital Prazničnih vremena, radi se o obradi dijela prikupljenih interviua u vidu kratkih priča uz pratnju muzike grupe Maxmaber.

To je početna tačka za dramaturški rad koji bi predstavljao idejnu potku za teatarsku predstavu a premijera se predviđa za ljeto 2009. Maxmaber su idealni saputnici, na zajedničkom putu između mezike i riječi, s ciljem da oživi san o prošlosti koji sad postoji samo kao skrivene slike, koje se bude preko pripovjedanja onih koji su tu bili, onih koji su potom preživjeli dramatično iskustvo rata, a danas ima životnu želju da se sjeća sopstvene prošlosti, one svoje individualne ili zajedničke.

 

Predviđa se da će definitivna verzija predstave uključiti barem tri/četiri autora različitih nacionalnosti, režiju i scenografiju još treba definisati, a za muzički dio je več uključen  Maxmaber Orkestar.

 

Pa čak i ako se radi o nostalgiji po ćemu bi to bilo zlo?

Nostalgija za onim prije, nostalgija za jednim životom koji se je prekinuo, smrvio…

Nostalgija za sopstvenom mladošću, nostalgija za onim poznatim.

Pa čak i ako se radi za vezanost za tradicije šta je u tome loše? Tradicija koje više nemamo, zato što je promjenjen naš identitet i mnogi od nas su samo djelići izgubljenih života, tačke nepovrata…

Ako mislimo na Praznična Vremena, želimo pokloniti jednu bajku onima koji ne znaju više sanjariti .

Samo jednu bajku, bez pretenzija da oživimo prošlost, več samo jedan kolačić da bismo isprali ovaj gorak ukus iz usta.

Elvira Mujcic

 Organizcija: Babelia&C – Progetti Culturali

Roberta Biagiarelli – 338 8591387 – caracolita@libero.it

Giulia Guerra – 333 5295854 – promozione@babelia.org - www.babelia.org